Barbaraa 
majstorica
Posts: 321
(9/3/04 8:18)
Reply
|
Sakramentalna milost
Došavši na zemlju da bude «s nama Bog», Gospodin neumorno traži put da dotakne naše srce kako bismo ga prepoznali i uzljubili. Doista, Otac ga je poslao među nas ljude, braću njegovu, da nas otkupi od ropstva grijeha te nas okupi u svoj kraljevski narod, u svoju obitelj, u svoje otajstveno tijelo.
Susret s Gospodinom uvodi nas u dinamiku novoga života koji ne poznaje svršetak. On neprestano kuca na vrata života, također i onda kad je riječ o osobama koje su ga već upoznale te ga prihvatile u vjeri, upućujući nove pozive i stvarajući sve dublje zajedništvo u ljubavi, kako bi nam se više dao te kako bi u nama pobudio što življu želju da ga prihvatimo.
Upravo u tu svrhu Bog nam je dao dostojna sredstva kako bi nas izravno susreo te nam pomogao da s njime rastemo u ljubavi: sakramente. Po njima se ljudi od smrtnih stvorenja preobražavaju u stvorenja koja vječno žive za Boga u Isusu Kristu; od bića koja su razjedinjena i u sukobu u udove jednoga tijela, povezane svezom jačom od krvi; od osoba kojima gospoduje duh samopotvrđivanja u narod koji - pod vodstvom Duha - hodi prema nebeskoj domovini.
POZVANI NA NOVI ŽIVOT
Sakramenti krštenja i potvrde
«Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta.»
Da bismo postali svjesniji našeg božanskog poziva na svetost, razmotrit ćemo faze kršćanskoga hoda kroz život, onako kako nas usmjeravaju i potiču sami sakramenti: krštenje, potvrda (ili krizma) i euharistija, pokora i bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba. Prva tri sakramenta nazivaju se i sakramentima «kršćanske inicijacije». Jedan od drevnih crkvenih Otaca ovako ih je sažeto prikazao: «Tijelo se pere da bi se duša očistila; tijelo se pomazuje da bi se duša posvetila; tijelo se opečaćuje da bi se duša osnažila; nad tijelom se nadvijaju položene ruke, da bi duša bila prosvijetljena Duhom; tijelo se hrani Kristovim tijelom i krvlju da bi se duša nasitila Boga» (Tertulijan, O uskrsnuću,  .
Krštenje je sakrament novoga rođenja. Po znaku vode - koja može biti i znak rušilačke snage i izvor života - krštenik, prema tumačenju sv. Pavla, postaje dionik Kristove smrti kako bi s njime uskrsnuo kao novi čovjek: «Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi hodimo u novosti života.»
Nakon krštenja podjeljuje se krizma, ili potvrda koja, na neki način, «potvrđuje» dar koji smo primili, no u ovom slučaju ne više u prvome redu radi čišćenja osobe, nego radi kršćanskoga služenja i svjedočenja u svijetu. Potvrda je, dakle, sakrament rasta po snazi Duha Svetoga koja nam pomaže da naša vjera bude odrasla i odgovorna.
Dok krštenje obnavlja u nama sliku Božju, po potvrdi postajemo svjesni da smo Božja djeca; ona nam daje snagu da djelujemo u skladu s našim nadnaravnim dostojanstvom, dakle da živimo istinski evanđeoski život. To pak nužno pretpostavlja neprestanu borbu protiv uvijek novih nasrtaja strasti, kako bismo odbacili sve što se protivi kršćanskome imenu te ustrajali u zajedničkom hodu putem života, kao Crkva, kao crkvena zajednica. Taj put života otvorio je Gospodin Isus kako bi svim ljudima omogućio povratak u Očevu kuću, da budu jedno srce i jedna duša.
Brišući istočni grijeh i oslobađajući od svakog drugoga grijeha (kad se primi u odrasloj dobi), krštenje izvlači čovjeka iz vlasti tame te on od sada ulazi u Kraljevstvo svjetlosti. Štoviše, ono u njegovo srce ubacuje sjeme božanskoga života te on uistinu postaje dijete Božje. Kao dijete Božje kršćanin se iznutra zaodijeva u Krista te, po milosti, postaje dionikom njegove božanske naravi. Okrećući leđa sotoni - zlome - te pogleda uprta u Krista, on je sav usredotočen na Kraljevstvo Božje, prema kojemu kroči uzdignuta čela; nipošto zbog oholosti, nego zato da uvijek bude uronjen u božansko svjetlo te izbjegne novo ropstvo zlu i tami.
Radi tog usmjerenja, koje bi uvijek jasno i beskompromisno trebalo resiti kršćanina, on je biće koje - kao što je Isus rekao - živi u svijetu, ali nije od svijeta (usp. Iv 17, 11. 14). Njegovo je blago «drugdje», ne u stvarima zemaljskim, nego u nebu. Budući da je na ovoj zemlji stranac i hodočasnik, pozvan je živjeti drugačije nego svijet koji ne vjeruje. To pak ne znači da je ravnodušan ili nezainteresiran za svijet, nego ga, štoviše, želja za nebom potiče da se obrati te postane pozorniji za potrebe svih ljudi. Dok kroči srcem usmjerenim prema visinama, on istovremeno dobiva poticaj da svijet učini, da tako kažemo, «nebeskijim». Svjestan je, naime, da izgradnja grada Božjega počinje na zemlji te da svatko može postati živom i dragocjenom stijenom, ako ponizno dopusti da ga obrađuju ruke božanskog Graditelja.
Krštenjem - a osobito potvrdom - kršćanin se, ucijepljen u Krista i uveden u zajednicu Crkve, obvezuje živjeti u svetosti života. Da bi toj obvezi mogao biti vjeran, potrebna mu je snažna unutarnja dinamika te mora pružati otpor suprotnim vjetrovima koji bi ga mogli pokolebati i zanijeti u drugome smjeru. Naš se život odvija na barci koja je Crkva i koja plovi olujnim morem. Da bismo zadržali ispravan smjer treba nam velika snaga koja nije plod naših sposobnosti, nego isključivo naše povezanosti s Kristom, s njegovom riječju i s njegovom Crkvom. Drugim riječima snaga zahvaljujući kojoj se možemo oduprijeti suprotnim vjetrovima, napastima, sumnjama i svim drugim strujama, proizlazi iz unutarnjeg stava poslušnosti i poniznosti.
Krštenje se također naziva «sakramentom prosvjetljenja». Sjetimo se riječi sv. Pavla: «Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist» (Ef 5, 14).
U simbolu zapaljene svijeće koja se daje novokršteniku, sugestivna krsna liturgija prikazuje Krista kao istinsko svjetlo; on je onaj Dan koji raspršuje tmine smrti; on je Svjetlo koje osvjetljava put, kao i glas koji otvara uši. Zahvaljujući krštenju čovjek ponovno u punini zadobiva duhovna ćula koja je grijeh ugasio. Slijepac od rođenja zadobiva vid i sav će njegov život prožeti žarka želja da izravno vidi otkriveno lice Božje; gluhorođeni će od sada, u tišini, moći čuti poticaje Duha koji mu otkriva Božje želje; rođeni njemak zadobiva dar riječi kako bi molio i slavio Boga te ga zvao imenom «Oče!».
Jednom ozdravljen i oslobođen ropstva, kršćanin mora bdjeti da sačuva i oplodi primljene darove. Od njega se prije svega traži da bude čovjek tišine i posluha. U pozivnom Psalmu kojim svakoga dana započinje Služba časova ističe se redak: «O da danas glas mu poslušate: Ne budite srca tvrda» (Ps 95, 7c-8a).
S takvim raspoloženjem duha spremni smo napredovati u velikoj slobodi, kadri reći svoje «da» stalnim Božjim pozivima te puni povjerenja kad zazivamo Boga za njegovu očinsku pomoć. U proslovu svojega Pravila sv. Benedikt stavlja u Božja usta ove prekrasne riječi:
Ako to budete činili, moje će oči biti nad vama, moje uši nad vašim molitvama i prije nego me zazovete, reći ću vam: »Evo me!« (RB Prol 1 .
Gospodin nam govori: ako mi se otvorite - ako ne otvrdnete svoje srce - shvatit ćete da sam pozoran na vaše potrebe, da su moje oči uvijek nad vama, a uši mojega srca uvijek otvorene za vaše molitve. Bog se otkriva našemu srcu i predstavlja se svojim jasnim «Evo me, ja sam». «Što bi nam, braćo predraga, moglo biti milije od takva Gospodnjeg glasa koji nas zove? Gle, Gospodin nam u svojoj dobroti pokazuje put života» (RB Prol 19-20).
Gospodin nam pokazuje put, upire na nj prstom, poziva nas da njime hodimo, ali nas ne prisiljava jer putem ljubavi se može krenuti samo otvorena duha, rado, slobodno, sa željom da se prihvate i nužna odricanja kako bi se brže putovalo. No valja također imati prikladna sredstva koja do u tančine opisuje sv. Pavao:
«Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. (...) Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju» (Ef 6, 11-19).
Može se činiti pretjeranom sva ta oprema, no za vjerno nasljedovanje Krista ne smije biti nezaštićenih područja. Đavolske su zamke vrlo profinjene i lako im se može nasjesti. Život kršćaninov može blistati u svoj svojoj ljepoti samo ako se ne upušta u kompromise s duhom ovoga svijeta koji vrlo lako može zavladati nad našom krhkom i grijehom ranjenom naravi.
Krštenje nosi sa sobom veliku zadaću. Sve što smo obećali u obredu sakramenta ne može se živjeti bez svakidašnje borbe koja ide za tim da se vjera potvrdi dobrim djelima, tj. da procvjeta u nadi i donese ploda u ljubavi. Upravo ljubav neće nikada prestati i upravo ćemo po njoj ćemo «ugledati onoga koji nas je pozvao u svoje kraljevstvo« (RB Prol 21).
Oče beskrajne ljubavi,
koji si nas po krštenju učinio svojom djecom
te nam dao svoga Duha ljubavi
kako bismo bili snažni i radosni svjedoci vjere,
daj da, dajući se voditi na putu svetosti,
postanemo slični Isusu
koji je blaga i ponizna srca,
kako bismo po svem svijetu širili
radosnu nadu, ljubav i mir.
Amen!
M. Anna Maria Canopi
Benediktinska opatija Mater Ecclesia
Otok San Giulio, Orta (Novara
|
Email This To a Friend
Topic Commands
Click to receive email notification of replies 
Click to stop receiving email notification of replies 