Barbaraa 
majstorica
Posts: 429
(29/3/04 18:06)
Reply
|
Nedjeljna Misno citanje i razmatranje
Da vjerujuci imate zivot
2. vazmena nedjelja - bijela nedjelja (godina C)
U danasnjem razmatranju zelim susresti zivog, uskrslog Krista, onog istog Isusa koji se ukazao svojim ucenicima sedam dana nakon uskrsnuca. Vjerujem da je on i danas ziv, i da je na poseban nacin prisutan u svojoj rijeci.
O toj rijeci danas zelim razmisljati i u susretu s Isusom primiti Duha Svetoga, njegovu ljubav, snagu, radost i spasenje, mir, oprostenje i ozdravljenje.
Zato zelim ponajprije moliti za dar vjere, da u vjeri mogu susresti onoga kojega ne vidim, i vjerujuci imati zivot u imenu njegovu.
Nakon krace molitve u sutnji procitat cu pazljivo tekstove koje je Crkva od davnine odabrala za 2. vazmenu nedjelju.
Citanje iz Djela apostolskih:
Po rukama se apostolskim dogadjala mnoga znamenja i cudesa u narodu. Svi su se jednodusno okupljali u Trijemu Salomonovu. Nitko se drugi nije usudjivao pridruziti im se, ali ih je narod velicao. I sve se vise povecavalo mnostvo muzeva i zena sto vjerovahu Gospodinu tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na lezaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih. A slijegalo bi se i mnostvo iz gradova oko Jeruzalema: donosili bi bolesnike i opsjednute od necistih duhova, i svi bi ozdravljali.
(Dj 5,12-16)
Psalam 118,2-4.22-27a
Neka rekne dom Izraelov:
"Vjecna je ljubav njegova!"
Neka rekne dom Aronov:
"Vjecna je ljubav njegova!"
Svi koji se Gospodina boje neka reknu:
"Vjecna je ljubav njegova!"
Gurahu me, gurahu, da me obore,
ali mi Gospodin pomoze.
Gospodin je moja snaga i pjesma,
on mi je spasitelj.
Cuj! Radost i spasenje
odzvanja satorima pravednika:
Gospodnja se proslavi desnica,
Kamen sto ga odbacise graditelji
postade kamen zaglavni.
Gospodnje to je djelo:
kakvo cudo u ocima nasim!
Ovo je dan sto ga ucini Gospodin:
klicimo i radujmo se njemu!
Citanje iz knjige Otkrivenja:
Ja, Ivan, brat vas i suzajednicar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti, u Isusu: bijah na otoku zvanu Patmos radi rijeci Bozje i svjedocanstva Isusova. Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i zacuh iza sebe jak glas, kao glas trublje. Govorase: "Sto vidis, napisi u knjigu i posalji sedmerim crkvama: U Efez, Smirnu, Pergam, Tijatiru, Sard, Filadelfiju, Laodiceju."
Okrenuh se da vidim glas koji govorase sa mnom. I okrenuvsi se, vidjeh sedam zlatnih svijecnjaka, a posred svijecnjaka netko kao Sin Covjecji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom. Kad ga vidjeh, padoh mu k nogama kao mrtav. A on stavi na me desnicu govoreci: "Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Zivi! Mrtav bijah, a evo zivim u vijeke vjekova te imam kljuce Smrti, i Podzemlja. Napisi dakle sto si vidio: ono sto jest i sto se ima dogoditi poslije.
(Otk 1,9-13.17-19)
Citanje iz Evandjelja po Ivanu:
I uvecer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su ucenici u strahu od Zidova bili zatvorili vrata, dodje Isus, stane u sredinu i rece im: "Mir vama!" To rekavsi, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovase se ucenici vidjevsi Gospodina. Isus im stoga ponovno rece: "Mir vama! Kao sto mene posla Otac i ja saljem vas." To rekavsi, dahne u njih i kaze im: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpustaju im se; kojima zadrzite, zadrzani su im." Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijase s njima kad dodje Isus. Govorili su mu dakle drugi ucenici: "Vidjeli smo Gospodina!" On im odvrati: "Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg cavala i ne stavim svoj prst u mjesto cavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, necu vjerovati." I nakon osam dana bijahu njegovi ucenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dodje, stade u sredinu i rece: "Mir vama!" Zatim ce Tomi: "Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi ne
(Iv 20,19-31)
Danasnja citanja postavljaju mi kljucno pitanje krscanske vjere: vjerujem li da je Isus uskrsnuo, da je ziv i da ga mogu susresti? To je isto ono pitanje na koje je Toma morao odgovoriti kad su mu drugi ucenici pripovijedali o tome kako su susreli Gospodina dok on nije bio s njima. Mozda zajedno s njime vec dugo govorim: "ako ne vidim, necu vjerovati". Hocu li danas dopustiti da Isus dodje i u moj zivot kroz vrata koja mu uporno zatvaram i stane u sredinu?
Isus je ziv i prisutan je u Crkvi i danas, a na poseban nacin prisutan je u sakramentima, u rijecima Svetoga pisma, u svecenickoj sluzbi i u zajednici koja se u njegovo ime okuplja. Ovo zadnje mozda se u danasnje vrijeme individualizma zaboravlja ili tesko prihvaca. Ipak, svetopisamski tekstovi govore mi da je upravo taj element bio izuzetno vazan u prvoj Crkvi. Sva ga tri danasnja citanja spominju.
U prvome citanju, susrecem ucenike kako se "svi jednodusno okupljaju" u Hramu. Ne dvojim da je upravo njihova jednodusnost i medjusobna ljubav omogucila Gospodinu da po njima cini znamenja i cudesa, da ozdravlja bolesnike. Pjesma kaze: "gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog". A gdje je zivi Bog, ondje se mogu dogadjati i cuda, ponajprije u srcima ljudi, a onda i u njihovoj okolini.
Isus nije slucajno rekao: "ako dvojica od vas na zemlji jednodusno zaistu sto mu drago, dat ce im Otac moj" i "gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja medju njima (Mt 18,19-20). Na tri mjesta u Ivanovu evandjelju Isus doslovno zapovijeda ucenicima da ljube jedni druge, naglasavajuci da ce se upravo po tome raspoznavati kao njegovi ucenici (Iv 13,34.15,12.17). Ocito je da je svoju prisutnost medju nama povezao s nasim medjusobnim zajednistvom, jednodusnoscu i ljubavlju koju imamo jedni za druge.
Svakome je i iz osobnoga iskustva poznato kako se u nekim grupama ljudi moguce osjecati "kao kod kuce", dok je u nekima mucno. U toj cu se drugoj skupini ljudi osjecati lose, potisteno, nervozno, malodusno, bezvoljno ili pak buntovno; past ce mi mrak na oci pri pomisli da ponovno moram provesti vrijeme u takvu drustvu. Ako se u takvome ozracju krecem dan za danom, necu li se na neki nacin "razboljeti" u srcu, u duhu?
Naprotiv, ona ce me prva skupina ljudi raspoloziti, razvedriti, potaknuti na dobro, dati mi poleta, motivirati me, izvuci iz mene sve ono najbolje sto skrivam u sebi. Bez velikog pretjerivanja mogu reci da ce me boravak u takvoj atmosferi ozdraviti. "Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog". Po takvim ljudima, po takvim medjuljudskim odnosima Bog djeluje na svakoga pojedinca unutar skupine, pa i na ljude iz njihove okoline.
Ocito je da su takvi odnosi puni ljubavi, prijateljstva, medjusobnog postovanja, dobronamjernosti i dijeljenja vladali u prvoj Crkvi, i da su ljudi iz njihove okoline to prepoznavali i dozivljavali ljekovitim. Kakvi su odnosi u zajednicama u koje je mene Bog stavio - u mojoj obitelji, na radnome mjestu, u crkvenoj zajednici? Ozdravljaju li ili ubijaju u pojam? Koliko ja tome doprinosim?
Lako je optuziti druge za nezdravu atmosferu u zajednici. Sto ja cinim da je popravim? Koliko se trudim? Ljubim li druge na Isusov nacin: blagoslivljajuci, cineci dobro, moleci, oprastajuci uvrede? Koliko na taj nacin otvaram srce Bogu, dopustajuci da on djeluje po meni svojim Duhom blagosti i pomirenja? Jer, "Gdje je Bog, ondje je i ljubav, prijateljstvo". Ako mu dopustim da udje u moju zajednicu, on moze stubokom promijeniti nase odnose. Vjerujem li to?
U drugome citanju, iz posljednje knjige Svetoga pisma, Ivan sebe naziva "suzajednicarom u nevolji, kraljevstvu i postojanosti". Eto opet zajednistva u prvome planu. Zajednistvo se prokusava u nevolji, tu se vidi o kakvom je prijateljstvu i ljubavi rijec. Hocu li okrenuti ledja svojoj braci i sestrama kad stvari krenu nizbrdo? Hocu li ih postojano ljubiti i onda kad oni meni, u svojoj slabosti, ne ostanu do kraja vjerni u nevolji?
U trecemu citanju u zajednicu koja je bila u krizi, na kusnji, dolazi Isus. Ne ostavlja ih same, nego dolazi medju njih, kako vole naglasiti propovjednici, kroz zatvorena vrata. Vjerujem ipak da im je srce bilo bar malo otskrinuto, jer su ga odmah prepoznali i obradovali mu se. Dovoljno je da otskrinem srce Gospodinu, on ce uciniti ostalo.
Vjera je, kao i ljubav, s Bozje strane dar, a s moje strane trazi odgovor, voljni pristanak, odluku. Znakovito je da Toma na pocetku kaze "NECU vjerovati". Njegova je nevjera zapravo neprihvacanje, odbijanje. On jednostavno NE ZELI povjerovati, svjesno se opire vjeri. Neki duhovni pisci u tome vide njegovu ranjenost, strah od jos jednog u nizu razocaranja koje je dozivio. Ali braca vjeruju umjesto njega i dopustaju Isusu da dodje u njihovu sredinu i dodirne Tomu, izlijeci ga.
To je razlog iz kojega je Bog stvorio covjeka kao drustveno bice, i iz kojega je Isus zelio da se u njegovo ime okupljamo kao zajednica. Takve bi trebale biti sve ljudske zajednice: izvor potpore, snage, radosti, poticaja, mira i zdravlja. A kakve ce doista biti, uvelike ovisi o svakome pojedincu, pa tako i o meni.
Na kraju ovoga razmatranja molim Gospodina da mi udijeli dar prave i cvrste vjere, kojom cu uvijek moci zivjeti u bliskom zajednistvu s njime i s bliznjima koje mi stavlja na put. Molim ga da udje u sve zajednice kojima pripadam, osobito u moju obitelj, medju rodbinu, na radno mjesto ili u bolesnicku sobu, u moju crkvenu zajednicu, u moj narod i drustvo u kojemu zivim. Molim ga da nam svima daruje svoj mir i ostane uvijek s nama.
Zahvaljujem Gospodinu na svim milostima primljenim po ovome razmatranju, a sve odluke koje danas donosim polazem u njegove svete ruke. Molim Blazenu Djevicu Mariju da mene i moje bliznje svojim zagovorom prati na zivotnome putu.
Slava Ocu...
Edited by: Barbaraa at: 17/4/04 22:22
|
Email This To a Friend
Topic Commands
Click to receive email notification of replies 
Click to stop receiving email notification of replies 