Je li moderna obitelj zaboravila odgajati?
Piše: Martina Šimunić
Mnogi ističu obrazovani kadar kao jedan od najvažnijih aduta za razvoj modernog društva. Obrazovanje je, bez obzira na opseg koji zauzima u proračunima europskih država i rasprava oko načina na koji se rješavaju problemi tog resora, u žarištu društvenog interesa. Formula je jednostavna - ako nema stručnjaka, nema ni napretka. Za neuspjeh u politici, u gospodarstvu, medicini ili školstvu redovito je kriv nedostatak stručnjaka. Stručnjak je u našem društvu postao sinonim za rješavanje najtežih problema. A zapravo, jedne stručnjake zamjenjujemo drugima, a problemi redovito postaju još teži i kompliciraniji.
Uzmimo još samo za primjer galopirajući razvoj tehnologije koja znanostima omogućuje sve profinjenije zahvate u ljudski život. S time u vezi dostatno je navesti teme čije problematike mnogi još uvijek nisu svjesni, a riječ je o pobačaju i eutanaziji, zatim prenatalnoj dijagnostici sve više usmjerenoj prema eugenici, umjetnoj oplodnji, kloniranju... Moramo se zapitati kako to da je u modernom društvu stručnost izgubila ljudskost. A ako je stručnost izgubila ljudskost, to znači da je i obrazovanje zaboravilo odgoj. Znamo li da je kolijevka ljudskosti obitelj, onda se moramo zapitati što se dogodilo s obitelji? Je li moderna obitelj zaboravila što znači odgajati? Oslanja li se današnja obitelj previše na školu i ostale odgojne institucije, a one pak na informaciju i stručnost zaboravljajući jednako kao i primarna stanica društva na odgoj za ljudskost? A odgoj za ljudskost nije ništa drugo nego odgoj za cjelovitog čovjeka.
Takav odgoj počinje od trenutka začeća. Kako? »Sve što ulazi u najintimniji dio duše oblikuje je i obrazuje«, piše Edith Stein, a začeto ljudsko biće, koje je samo nakupina stanica, već ima dušu. Majka još nije ni svjesna što se događa u njezinu tijelu, a već je Stvoritelj »pozvao novo ljudsko biće da postoji kao osoba, pozvao ga je na život 'u ljubavi i istini' (Ivan Pavao II, Gratissimum sane 9). Bog »je želio čovjeka od samog početka i 'želi' ga u svakome začeću i rođenju. Bog želi čovjeka kao biće slično sebi, kao osobu« (ibidem). Čovjek je, dakle, osoba, od samog trenutka začeća, ali je isto tako pozvan da sebe ostvari kao osoba. Biti osobom je trajna zadaća za čovjeka, a razotkriva se iz načina čovjekova djelovanja.
Ne postaje se roditeljem porodom
Nerijetko mladi roditelji nisu svjesni veličine zadaće koja im je povjerena. Oni moraju postaviti temelje da bi njihova »mala« osoba mogla naučiti što znači biti osobom na sliku Božju. Toliko je djece već u startu zakinuto jer ih roditelji ne smatraju odmah osobama. Raspravljaju i razmišljaju hoće li ih ili neće zadržati. Ponašaju se tako jer ni njihovi roditelji nisu znali da biti na sliku Božju nije nešto usputno, pridodano čovjekovoj naravi, već najdublja stvarnost, imanentna finalnost stvaranja čovjeka. Nekada nije bila potrebna prenatalna psihologija i medicina da dokažu da dijete u majčinoj utrobi reagira na različita raspoloženja, da se smije, da zijeva, da je preplašeno ili smireno. Nekada majke nisu sumnjale da njihovo čedo pod srcem ima dušu i da spoznaje duhom sve što se događa. Ono »zna« kada ga majka odbacuje, kada joj je na teret. Nekada nije bila potrebna prenatalna psihologija i medicina da kažu kako je prisutnost oca za trudnu ženu znak sigurnosti, opuštenosti i sreće što se onda prenosi i na njihovo dijete. Ono »zna« ima li oca ili ga nema. Ne postaje se, dakle, roditelj devet mjeseci nakon začeća. Roditeljstvo se uči od prvog trenutka, točnije od onog trenutka kada dvoje mladih pred oltarom odluči zajednički graditi život. I prije negoli se rodi dijete, muškarac i žena stvaraju ozračje obiteljskog doma, jedino tlo na kojem može uspjeti odgojni proces. Roditelji koji sami nisu svjesni »poslanja čovjek« teško će to prenijeti svome djetetu. (Bilo kakav savjet o odgoju djece bit će nekoristan ako supružnici žive u neskladu. Taj nesklad može biti i neverbaliziran, što se često događa u brakovima koji su sklopljeni prebrzo i prerano, a najčešće zato što je dijete bilo na putu.)
U djetetu treba odgajati volju jednako kao i intelekt. Odgojiti ne znači djetetu omogućiti sve, zaštititi ga od svake nevolje i preduhitriti svaku njegovu potrebu još prije negoli je izrečena. Nedvojbeno je da je dijete svom roditelju na prvom mjestu, ali bez obzira na tu činjenicu ipak se moramo zamisliti kada mladi tata za svoje jednogodišnje dijete kaže (preuzeto iz časopisa »Dijete« u izdanju kuće Vjesnik d.d.): »Već sada se bojim za maloga i stalno prevrćem po glavi dilemu - odgojit ga da bude ‘spretan’ ili pak moralan i dobar, zbog čega će se jako namučiti u životu.« Odgojiti znači stvoriti čvrste sposobnosti i vještine: poticati općenitu predodređenost za mudro i korisno ponašanje (L. Macario, Genitori: i rischi dell'educazione). Mudro i efikasno ponašanje zahtijeva stručnost, spremnost, lakoću, vještinu jednako tako kao i posjedovanje poput dobrote, velikodušnosti, pravednosti, umjerenosti, uzdržljivosti, suosjećajnosti, razumnosti itd. A kako kaže Halil Džubran, »očuvaj me mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom«, koja ne shvaća da je »narav čovjeka i njegov životni put nisu tek igra slučaja, nego - gledano očima vjere - Božje djelo« (E. Stein).
Četiri orijentira odgojnog procesa
Prema Lorenzu Macariju, dugogodišnjem profesoru pedagogije na Salezijani u Rimu, postoje četiri dimenzije koje mogu poslužiti kao orijentir odgojnog procesa - kreće li se u dobrom smjeru, tj. onom koje će dijete naučiti ljudskosti - cjelovitom čovjeku:
Prva dimenzija se odnosi na sposobnost stvaranja dugotrajnih i kratkotrajnih planova. Nijedan se ljudski čin ne vodi slijepim instinktom. Mora biti vođen razumom i mudrošću. (»Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja i dat će mu se. Ali neka ište s vjerom, bez ikakvih kolebanja« - Jak 1,5.) Dijete mora naučiti razmišljati. Stvarnost u kojoj živimo moramo promišljati u svjetlu principa razuma i u svjetlu vjere. Kako da dječja misao bude »čista« ako ga npr. zbunjujemo pričama da na svijetu ima gladne i siromašne djece, a onda pred njegovim očima bacamo u smeće hranu i kupujemo svaku igračku koju poželi. Dijete mora moći stvarati sudove. To znači da moramo omogućiti djetetu da se izrazi, da samo procijeni je li nešto dobro ili loše. A to se ne postiže kroz noć i zahtijeva da sa djetetom provodimo puno vremena, da imamo vremena za njega i ono što nam želi poručiti.
Dijete mora znati i donositi odluke. Sve ono što ne biva provedeno u odluku i realizirano, postaje ispraznost, san i fantazija. U obitelji ne nedostaju prilike u kojima se uči ta sposobnost - čovjek se mora odlučiti i za međusobnu suradnju, i za poštovanje, i za osmijeh, i za susret... što se ranije počne, to bolje.
Druga dimenzija se odnosi na autentičnu i ljudsku društvenost. Ljubav prema bližnjemu uči se u obiteljskom domu kroz tisuće »sitnica«: pažnja prema braći i sestrama, pomoć majci u pospremanju kuće, dogovor oko gledanja programa na televiziji, ne stvaranje buke ako se netko odmara... sve su to sitnice, određeni oblici socijalizacije.
Treća dimenzija odnosi se na religioznost. Uzmemo li u obzir činjenicu da je »samo ono što iz vanjskog svijeta može prodrijeti u unutrašnjost duše, a ne biva spoznato inteligencijom i osjetilima, već srcem i dušom, istinsko je obrazovno gradivo« (E. Stein), onda je i susret s Bogom od neprocjenjive važnosti. Narav, doduše, označava granice odgojnog rada. Ali, postoji odgajatelj za kojeg ne postoje granice - Bog.
Četvrta dimenzija proizlazi iz treće, a odnosi se na jakost duše i hrabrost. Samo takvi mladi neće izgubiti dinamičnost i odgovornost za društvo u kojem se nalaze. Svatko od nas na svoj način pomaže izgradnji »osobne karte« društva, čak štoviše, obogaćenju povijesti čovječanstva.
djeca
drago mi je da si procitala ili barem pregledala ovaj tekstic, jer se meni osobno jako dopao sa realnim pogledom kako bi trebali vidjeti djecu. Posebno mi se dopala ova recenica: "Svatko od nas na svoj način pomaže izgradnji »osobne karte« društva, čak štoviše, obogaćenju povijesti čovječanstva."
da djecu treba gledati kao odrasle u smislu da imaju svoju osobnost, osjecaje potrebe, ali i kao djecu da upravo sve to tek izgraduju.
Ili si ti mislila nesto drugo: kad ih treba gledati kao odrasle, a kada kao djecu?
Email This To a Friend
Topic Commands
Click to receive email notification of replies 
Click to stop receiving email notification of replies 